U knjizi „Dalmacija: topos i idea” Macieja Czerwińskog Dalmacija nije idealizirani Mediteran (s palmama i brodicama, maslinom i vinom) ni poprište klasnoga ili nacionalnoga sukoba, što su najčešće teme vezane uz jadranski areal, nego prostor koji stvara imaginacije koje propituju najvažnija ljudska stremljenja: opterećenje životom, potragu za smislom, razumijevanje sebe i svijeta i svoga mjesta na zemlji, prostora koji okružuje i određuje, pa pretvaranje toga čitavog nataloženog iskustva u tekst, u književni tekst, uglavnom u umjetničku prozu. Autora zanimaju individualni glasovi, izrečeni u artistički oblikovanome jeziku, katkada i u slici. Ivan Meštrović, Miroslav Krleža i Bogdan Radica u esejima, Milan Begović, Vladan Desnica, Vjekoslav Kaleb, Jure Kaštelan, Enzo Betizza, Slobodan Novak, Antun Šoljan i Nedjeljko Fabrio autori su čiju refleksiju o Dalmaciji i njezinoj kulturnoj baštini Czerwiński podvrgava svojoj analizi i nastoji ih svojim istraživanjima dubinski osvijetliti.